KOSOVSKI CIKLUS: Novak Đoković i Rodžer Federer

U poslednje vreme može se primetiti da se naš narod lagano odnarođava i postaje nenarodan, što se loše odražava na njegovu narodnost. Narodni duh posustaje, narodna muzika dolazi na loš glas, a ankete o seksualnim navikama srednjoškolske omladine su pokazale da veliki broj mladih tokom orgazma više ne diže tri prsta uz gromoglasni urlik “SRBIJAAAAAAAA!” Shodno tome, broj prijava za dobrovoljno služenje vojske pod oružjem je postao zanemarljiv, a Privredna komora Srbije prinuđena je da u izvozu traži rešenje povodom nagomilanih količina vunice i ostalih životnih potrepština srpske domaćice. Generacija koja dolazi narodni duh ispoljava samo na rečima, ali umesto nošenja opanaka i vunenih čarapa, puštanja brkova i odlaska na front radije nosi “Air Max” patike, Samsung Galaxy im je pod jastukom i zaluđuju se muzikom.

Mi sa Tarzanije, kao filantropi i narocki ljudi, brižno bdijemo nad našom omladinom sa strepnjom u srcu za njihovu budućnost i mislimo da smo pronašli u čemu je problem: ovo doba je u odnosu na našu veličanstvenu istoriju jadno, bedno i mladima ne nudi nijednog junaka koji bi im mogao biti uzor. Budući da to ima značajne posledice na borbenu gotovost Otadžbine u vidu  prihvatanja agresorskih muzičkih upliva lakih nota (što je naš eufemizam za onu drsku buku pod nazivom “šlageri”) te odricanja od gusala javorovih, tog vekovnog nadahnuća svih naših div-junaka i glavara, našem vapaju za herojem naših nedostojnih dana i muzičkim izrazom prihvatljivim omladini odazvao se narodni guslar Staljin Savićević – Savo iz Bobova podno vrletne Ljubišnje u Crnoj Gori. Pošto smo ga pogostili mesom ovnujskijem i vinom rumenijem, čestita starina muški pređe vitim gudalom preko tankih struna i u trenu nam osvoji srca pesmom za koju  sada objavljujemo. Ne sumnjamo ni najmanje da će biti omiljena među omladinom. To je najmanje što jedan magazin sa Srbijom u srcu može da učini za bolje sutra naše dece.

Uranio Đoković Novače,
Uranio prije jarka sunca,
Uranio rano u neđelju
A u svome dvoru bijelome
U Monaku mjestu skrovitome
Skrovitome od kletih dušmana
I ostalih poreskih organa,
Usta mlađan u zoricu ranu,
Okrete se licem ka istoku,
Baš istoku đe izvire sunce,
Pomoli se i triput prekrsti,
Nek zna Latin đe je pravoslavlje!
Prvi puta za majku Srbiju,
Za Srbiju majku da prevrne
I da druga nastane sudija,
Drugi puta za Kosovo ravno,
Kad si ravno što si vodoravno
Oj najskuplja riječi ukrštena,
Treći puta za vjernu ljubovcu
Vjernu ljubu, šećerli-Jelenu
Koja znade knjige indžijele,
Indžijele, knjige starostavne,
Doktorate i ostale stvari.
Prekrsti se i Bogu pomoli,
Ode Nole brave da namiri,
Vode ledne da se podnapije,
Pa po b’jelom dvoru da pošeta,
I da vjernu poprivati ljubu
Jer je mlađan tako naučio
Od svog đeda, legendarnog Vlada.
Kad je Nole brave namirio
i vode se ledne podnapio
po dvoru je b’jelom pošetao
dok ugleda vijernu ljubovcu
vjernu ljubu, šećerli-Jelenu
đe doručak spravlja na ognjištu,
ljeba, luka i ljuti paprika
musli joj se na verige krčka.
Taman ljubi odostrag prišao
Aljine joj uvis podigao
Ciknu ljuba kao guja ljuta:
„Id otale, Đokoviću Nole,
Doručak ti spravljam na ognjištu,
Ljeba, luka i ljuti paprika
Musli mi se na verige krčka,
Zagorjeće, pojesti se neće,
Jal zagore ljuba, jali musli!“
Al besjedi Đokoviću Nole:
„Muči jadna, vijerna ljubovce,
No se prigni na svoja koljena
Jer sam mlađan tako naučio
Od svog đeda, legendarnog Vlada,
Ranom zorom brave namiriti
I vode se ledne podnapiti,
Pake ljubu svoju privatiti
Da ućeram čelu u košnicu
Jere mi je jajo podnadulo,
Podnadulo, a i poplavljelo,
Tamno teget, vuče na rezedu,
Džebana se potrošiti mora!“
To izusti, pa vjetar ispusti,
Vjernu ljubu za stegna uhvati
Kad eto ti jada iznenada!
Ulećela dva vrana gavrana,
Krvavijeh krila do ramena,
I krvavih nogu do koljena,
Oni nose Damjanovu ruku,
Bacaju je Nolu u krioce,
A u ruci sitna knjiga stoji.
Progovara Đokoviću Nole:
„Vjerna ljubo, šećerli-Jeleno,
Ti poznaješ knjige indžijele,
Indžijele, knjige starostavne,
Doktorate i ostale stvari,
Učila si školu u namastir,
Rastumačit znadeš ćirilicu,
Ćirilicu, a i latinicu,
I pisana i štampana slova,
Ko li šilje ovu sitnu knjigu,
Ko li šilje, što li u njoj piše?“
Al besjedi šećerli-Jelena:
„Išćeraj mi čelu iz rektuma,
Da pročatim što u knjizi piše!“
Nole čelu odma išćerao,
Maramicom vlažnom obrisao,
Knjigu čati šećerli-Jelena,
Knjigu čati, a suze proljeva:
„O moj brate, Đokoviću Nole!
Jal ne čuješ, jal ne haješ za me,
Pobratima Endija Mareja,
Štono smo se mladi pobratili
Kad smo ono na Vimbldon bili!
Ja sam junak muka dopanuo
Na čestitom na polju Kosovu
Sve braneći i čeljad i nejač
Da vjekovna ne zgasnu ognjišta
Da se živalj srpski ne ugasi
Da ne grca sirotinja raja
Jer je mene Čarlse zavjetov’o
Prinče Čarlse, a od Velsa knjaže,
Na čestitom na polju Kosovu
Da ja branim i čeljad i nejač
Da vjekovna ne zgasnu ognjišta
Da se srpski živalj ne ugasi
Da ne grca sirotinja raja
Jer je Čarlse u Vilindar bio
U Vilindar vjeru obrnuo
Srpskijem se krstom prekrstio
On je Srbin, mater mu je Njemac
A njemu se, brate, ne pristoji
Sa svojim se biti roditeljem
Pa je mene mlada zavjetov’o
Da ja činim što mu mater brani!
To sam njemu za Boga primio,
Na čestitom na polju Kosovu
Branio sam i čeljad i nejač
Da vjekovna ne zgasnu ognjišta
Da se srpski živalj ne ugasi
Da ne grca sirotinja raja
Al da vidiš jada iznenada!
Dolećeo crni dušmanine
Dolećeo privatnijem letom
Iz Švajcarske, iz zemlje daleke,
Glavom junak Rodžer Federere
Ognjen junak kakvog niđe nema,
Na ruci mu sat sa brilijantom,
U džepu mu sir u celofanu
Pe-ha mu je vrijednost neutralna
Na Kosovo namet nametnuo
Da se Srbin turči jal siječe
Kolijevku Srpstva da izdade
Od njegovog straha velikoga
Među življem nastade egzodus
Zbeg i pogrom, nasta holokaust
Stade Srpčad čergat po Kosovu
Ko gabelji kroz vrata naroda
On zatvori sve srpske vojvode
Sve Jakšiće i Ivanoviće
Među njima i škotskoga mene
Jedinoga tvoga pobratima
Bacio nas na dno u tavnicu,
Đeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena,
Ležim, brate, tri bijela dana,
Ako budem, brate, još tri dana,
Nikada me više viđet’ ne ćeš,
Izbavljaj me, pobratime Nole,
Jal’ za blago, jali na junaštvo.”
Rasrdi se Đokoviću Nole,
Rasrdi se pa suze proljeva
I uz suze vako besjedio:
„Oj davori, ti Kosovo ravno,
Kad si ravno, što si vodoravno,
Oj najskuplja riječi ukrštena,
Zemljo moja mojih prađedova,
Eto mene tebe na pomoći
Da ja vidim sve srpske vojvode
Bogom brata Endija Mareja
I pogubim Rodžer Federera
Što je tebi namet nametnuo!“
Uze Nole avionsku kartu
Sve najbolje što je leti Jatom,
Uze Nole ekonomsku klasu
Sede mlađan do Vladeta Divca,
Do Trivalić Vesne i Pantele
Stiže Nole sve do Beograda
U Beograd uze autobus
Autobus Kolašin-prevoza
Koji vozi preko Mladenovca,
Topole i bijela Kragujevca,
Vozi pravo na Kosovo ravno,
Kad si ravno, što si vodoravno,
Oj najskuplja riječi ukrštena
Stiže Nole podnoć u Jarinje
Đe od skora postanuo prijelaz
Integrisan granični prijelaz
Međ Srbijom i lažnom državom
Al ulazi lažni cariniče
Rukom drma da probudi Nola
Jer je Nole junak zadr’jemao
Po glavi se novinom pokrio
Baš novinom „Večernjom novosti“
Pisnu ljuto lažni cariniče:
„Dikse more, kurvo rajetinska
Vadi torbu i plaćaj harača!“
Kad se Nole dobro razbudio
Njemu Nole vako besjedio
„Bogom brate, lažni cariniče,
Imam torbu dolje u prtljagu,
Dolje su mi platežna srijedstva“
Tu je Nole torbu otvorio,
Iz torbe je reket izvadio,
Zorli-reket od žežena zlata
Kriptonita i uljanog škriljca
Na njemu su do tri brilijanta
I srmajli zategnuta mreža
Na njemu je Miloš Obiliću
Car Dušane i Lazare sveti
Na njemu su četri slova prava
Samo sloga srbina spasava
Jedno drugom okrenulo leđa
Teško onom ko Srbina vređa
Ciknu Nole kao guja ljuta:
„Hodi Ture, da ti harač platim!“
I udari bekend-paralelu
Slete glava s lažnog carinika
Pljošte glava baš po šoferšajbni
Skoči Nole, sjede za volanom
Kliknu Nole kao soko sivi
„Volite li đeco brzu vožnju
Za krst časni i slobodu zlatnu?“
Te obode hitra Ikarbusa
Put Zvečana i put Mitrovice
Kad je na most mitrovački bio
On je gas do daske nagazio
Probi Nole betonsku blokadu
Kao da je nikad nije bilo
Za po sata stiže u Prištinu
Kroz ulicu od Bila Klintona
Kad spomenik Nole ugledao
Forhendom mu glavu odsjekao
Sleće glava sa ramena sama
I usmrti starog semenkara
Al eto ti jada iznenada!
Eto otud Rodžer Federera
Na ruci mu sat sa brilijantom,
U džepu mu sir u celofanu
Pe-ha mu je vrijednost neutralna
Vadi reket od same platine
Na njemu je deset brilijanta
Na njemu su slova vatikanska
Vatikanska i slova otmanska
I logoi Najka i Omege
Reket basa nebu pod oblake
Dočekuje u bijele ruke
Ciknu Rodžer kano guja ljuta
„Oj kurviću, Nole Đokoviću,
Ja sam ovđe namet nametnuo
Da se Srbin turči jal siječe
Kolijevku Srpstva da izdade
Već čuješ li, Nole Đokoviću
Vadi đorde da se opsiječe
Hoću s tobom rujno piti vino
Ja ću vladat prvi, a ti drugi.“
Al besjedi Nole Đokoviću:
„Pedereru, Rodžer Federeru,
Hodi vamo da megdan dijelimo,
Biću prvi a drugi nikada!“
Potegoše junačke rekete,
jedan drugom juriš učiniše:
manu bekend Đokoviću Nole,
paralelu Rodžer mu povrati,
prebi mu je u tri polovine,
pak poteže svog reketa naglo,
da udari Nola Đokovića,
al’ podbaci svog reketa Nole,
i izbi mu reket iz balčaka.
Namjeri se junak na junaka,
Federere na deli Novaka;
niti može da obori Nola,
nit’ se dade Rodžer oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne:
Nola b’jela pjena popanula,
Federera b’jela i krvava.
Manu Nole noža iz potaje,
Te raspori Rodžer Federera
Od učkura do grla bijela
A kad stade Nole premetati,
U Rodžeru tri srca junačka,
troja rebra jedna po drugijem;
jedno mu se srce umorilo,
a drugo se jako razigralo,
na trećemu mali Šiptar spava,
mali Šiptar,etnički Švajcarac
po imenu Džemailj Krasnići,
skoči Nole kao sivi soko
oslobodi Srblje iz tamnice
Bogom brata Endija Mareja
Ruke šire, lice se ljube
Za junačko pitaju se zdravlje
A kad su se podnapili vina
Svaki svoga dohvati reketa
Da Kosovo srpsko oslobode
Učiniše zulum na Evropu
Na Vašington juriš načiniše
Sa Rusijom Srblje sjediniše
Da ih ima trista miliona
Učiniše juriš na Tokio
C’jelu zemlju krstom prekrstiše
Da granice nema za Srbina
Do granice same vasione
Đe počinje Nebeska Srbija.