Pokemoni demoni, a heroin loš i nikakav

Ja sam čoek seljak, poštujem Crkvu i slavim slavu, palim svijeću i kod nas se zna red. Sad ova đeca čujem po jućubu slušaju tamo neke kaluđere koji besjede dubokim glasovima i kolače očima pa ne znam o čem je riječ. Primijetio sam ovijeh dana da po internetima dijele nekakog Rafaela (budibogsnama kakva imena sve ti kaluđeri danas biraju) koji priča o herojinu i demonima. Vidim ja na televizoru nekad nekog pametnog, mladog popa, ali đeca sva trče ovim nekim budalama što im pričaju stalno protiv nečega. Valjda nisu izišli iz puberteta (ni ta đeca, ni ti kaluđeri), znam i ja kako je kad si mlad a ne jebeš ništa, bogo moj. Al’ to ti je naš svijet – da komšiji crkne krava, jebeš ti što ja u kredencu imam leš bivše žene.

 

Nego da vam ja rečem, meni je đed bio pop, pa nisam ni ja tolko pao naglavu o tijem stvarima, pa umijem i da rečem ponešto. Pročito sam ja taj Novi Zavjet uzduž i poprijeko i meni to što taj Rafaelo i slični pričaju nikako ne ide uglavu. Priča čoek u besjedi za Bogojavljenje o vodi i kako je voda skupa, a heroin veli loš, nikakav. Digla se masa veli pope jesil lud šta veliš to, on kaže istrgnuto iz koneksta. Ja preslušo cijelu besjedu, ljeba mi ovog, i kurac, kakav kontekst, niđe konteksta, čoek zabagovo u glavu i mislio valjda da priča svojim drugarima drogerašima. A ja nisam sad profesor jezika, ali vala znam kad se kaže da je nešto „loše, nikakvo“, da se misli da nije dobroga kvaliteta, a ne da je zlo. Znamo i mi seljaci valjda nešto. Vele neki pametni ljudi ovaj Rafaelo nije prevazišo početničko ludilo u vjeri. Vele kad si pogan čoek pa uđeš u vjeru, poludiš malo pa misliš sad ideš da spasiš svijet, pa ti sve znadeš i saćeš svima da objasniš, i vele eto ima nekijeh koji nikad ne iziđu iz tog ludila. Ima vele onaj neki Joil što stalno priča o čipovima i demonima i protiv pušenja, kad su ga slikali za beometrijsku ličnu, kaže zaustavio ih, veli ističe blagodat ižnjega. A ne ističe kad se satima i satima snima za jućub. Ljebtejebo. A onda zabranio porodici da srce umrlog čoeka da majci troje đece za trasplataciju, pu pogan jedna matora.

 

Mislim da je problem s tim kaluđerima što oni nisu obrazovani. A naročito nisu obrazovani za sve te teme o kojima bi da pričaju. Bogtemazo, pa zamisli dođe meni seljaku neki čoek i pita me za uticaj Sunca na prečnik prstenova oko Saturna u toku godine. Pa šta da mu velim nego da ga pošaljem dalje? Ali ne, đe kaluđer da pošalje čoeka dalje? Dođu ljudi pitaju za probleme u bračnoj postelji, vaspitanju đece, probleme sa zdravljem… đe nekog da pošalju ljekaru? Pa prvo svijet neće, jer onda će ispasti da su bolesni i ne umiju da vaspitaju đecu sami, a drugo šta je kaluđer bez obožavateljki, treba valjda nekad nešto i da se naguzi, živ čoek što da ne?

Tako da oni siju taj svoj ludi strah okolo i sve nešto pričaju „protiv“ nečega, a ja vala kad otvorim taj Novi Zavjet, pa taj Isus samo ide okolo i govori RADUJTE SE i MIR VAM. A kod ovijeh samo mrak. Ljebtejebo, tvoj poso je da ljude učiš da vole Hrista, da vole jedni druge, da se pričešćuju valjda, ne da ih plašiš. Tako i ove vladike umjesto da se bave ovim budalama u Crkvi, oni idu stalno i pričaju o ljudima koji niti su u Crkvi, niti ih ona zanima. Pederi ovo, pederi ono. Ja sam čoek seljak, nisam psiholog, ali vele kad si opšednut nečim što nema veze stobom, onda to ima neke veze samo nećeš da priznaš. Ne znam, eto samo prenosim šta vele oni koji znadu. I zašto taj ludi kaluđer uopšte besjedi o video igricama? Kakve to veze ima šnjim? Eto i ti si se drogiro pa si postao kaluđer na kraju, pa šta? De bolan sjedi ti prvo nauči dobro srpski da ne bude opet „istrgli me iz konteksta“. I Sveti Savo je osamnest godina prvo bio na Svetoj Gori, pa onda kreno da uči druge. I plus svi oni stalno zaboravljaju: ima ljudi koji nisu hrišćani. I imaju pravo da budu to. Bogtemazo. Ovamo im smetaju ljudi van Crkve što se jebu i vole, a oni ovamo u tajnosti šta sve rade i prave se ludi, nikom ništa. Pogan jedna, pu.

Daklem, to što oni rade nije hrišćanstvo, a tek nije monaštvo. U moje vrijeme se znalo kad se ode u namastir, nema više hodanja po svijetu i bavljenja koječim. Ima da ćutiš i moliš se Bogu. Pa zato i jeste teško biti monah. A današnji kaluđeri em ganjaju skupe odežde, skupa kola, najnovije one telefone i kojekakva čudesa. Popovi po gradovima sve mršaviji, kaluđeri sve deblji i masniji. Da ih bar neko nauči da peru kosu i bradu, pa ajd. Narod ganja monašku pobožnost i ne jebe parohijske popove dva posto. A ovi su tome malo i sami krivi, ali samo malo, jer i nad popom ima vladika, ako razumijete. Meni je đed pričo da je monaštvo nastalo da se ljudi odvoje od svijeta, da se mole Bogu na miru, a onda nekako preuzeše komplet vlast u Crkvi nasebe i sad im svi robuju. Kažu srpska Crkva ima oko 400 kaluđera. Od toga ih je nekih 40 vladika. I oni određuju sve, svaku sitnicu, od cijene svijeće ovdje kod mene u selu u crkvi, do plate baba sere u Patrijaršiji. Oni su apsolutni vladari i niko im ne mere ništa, a niš ne mereš bez njihovog amina.

U crkvama nema zajednica, razbijeno skroz, ljudi idu vikendom po namastirima, slušaju gurue dubokih glasova i uglavnom ih niko ne uči pričešću. Osim o velikijem praznicima možda. „Kad zasluže“. I valjda je logično da za svjetovne stvari pitaš svog popa, oženjenog čoeka, on valjda zna bolje nego kaluđer… mada ljudi pitaju popove svašta što ovi niti treba da znaju, niti mogu da znaju. Bude mi ih nekad baš žao kad čujem šta ih sve pitaju. Ko da poza u krevetu ima veze s tvojom vjerom. Ljebtejebo.

I tako vladike nemaju odnos s narodom (osim onijeh odnosa s ponekim, ako kontate), narod nema odnos s popovima, vladike nemaju odnos s popovima, kaluđeri špartaju zemljom i internetima i podbunjuju narod i okupljaju ih oko sebe ko Južni Vjetar što je okupljo narod. A Hristos nikog nije vuko za rukav i tjero da bude kao on. Apostol Pavle je malo zajebo stvar kad je napiso da bi bilo dobro da se svi oni ne žene, kao on, pa danas narod ne može da svari da moš bit pobožan, a da nisi kao kaluđer. I mislim, bogvasmazo, ako hoćete da budete kaluđeri, pa pakujte prnje i idite u namastir, šta oćete guzicom na dvije stolice?! O tjelesnosti kao da su učili od katoličkog srednjeg vijeka i onog Platona, a Hristos vaskrso u tijelu (pa Tomo mu guro prste u ranu!). To sve niko ko da nije čito Jevanđelje.

Crkva odavno umjesto da rješava prave probleme, pogotovo u svom dvorištu, izmišlja probleme i daje „rješenja“. Ko je taj Rafaelo da priča o igricama kao demonima, da djeci neda da gledaju Supermena i plaši ih da ih to neće odvesti u raj? Đe su roditelji? Što ćute? Ovce jedne. Ali dobro, i Rafaelov šef, onaj Antilopije, tako svašta priča okolo bez razmišljanja reklo bi se.

Ali tu kod njih nema slobode, nema mira, nema radosti. Samo mrak isijava ižnjih, a to nije hrišćanstvo, nezvao se ja Stojan.

Tekst poslao Stojan Čekrk.

Tagovi:

otac rafailo