DRAMATIČNA ISPOVEST II DEO: Bosna i Srbija, matera i maćeha.
[quote]Vojničke sam dane služio dostojanstveno i časno, i odrađivao tu robiju neostrašćen, otupio odsvega što mi se dogod’lo. Nisam više primećivao ni polomljenu dršku, zalijepljenu sa samo malo selotejpa, ni pohaban kabl, ni miris pur pjene umeni. Jedno toplo avgustovsko jutro to sve promjeni, devedesetpete u nas stiže pošiljka iz Sarajeva. Kako to obično biva, odmah smo pritrčali, počeli se raspitivat o stanju, a ja ugledah starog druga sa police, Mišu slanika. Još je on mogo služit, još je so tekla njegovim porama. „Smiruje se u Sarajevu, neće ovo još dugo“, reče on. „Rekla mi je Fildžanka da te pozdravim ako nam se ikada putevi sretnu.“ Loša struja mi proljete kablom. Ona je živa!? „Živa i zdrava dobri moj Kuvajlo. Neki dan su objavili da čekaju drugi fildžančić, prvjenac im se zove Kuvahim, potebi. Eto druga godina kako je u braku.“ Da isto veče neki ljudi sa bradama i automatskim oružjem nisu upali u kamp, ja bih vam moji rođaci i dalje visio obješen oneku dasku i zauvek izgubljen u bosankoj vukojebini. Ipak, sudbina je htjela drugu priču zamene. Bio sam na putu za Beograd.[/quote]
Isječak pozajmljit iz prvog djela Kuvajlove dramatične ispovjesti.
Godine beznađa
Dan kada sam dopremljen u Beograd pamtiću dovijeka. Ljetni dan a ko za kurac udario neki kijamet, saneba se sručila vučija govna a glavni grad Juge koji sam oduvek želio obići je bio sav graorast i čađav ko da se Bebek iskašljio svud ponjemu. Tek kasnije ću uvidjeti da je stanje takvo i zasunčanog dana. Sav onaj čemer u duši koji sam ponio iz mojeg raspičkanog zavičaja dobio je novi veo satkan od čamotinje urbane bijede, koja je, moram istaći, najotrovniji katalizator gorčine, zlovolje i srdžbe, kakvu mi bosanska raja u svim svojim nedaćama ne upoznasmo. Odmah sam bio upućen na službu u jednu tipičnu beogradsku familiju, koja se kao i sve ostale, suočavala sa nedaćama svakodnevnog života pod sankcijama. Kod Golubovića sam skuvao nebrojeno kafa ali su sve bile tanke i škrte. Jedini član familije koji je donekle cijenio moj potencijal bio je mali Nijeco, te sam se sanjim i njegovim ćukom volio sprdačiti katkad na račun gospođe Smijke koja je ponekad dolazila u posjetu, a koju smo iz šege zvali Tuka. Nisam dugo boravio utom domaćinstvu, ali kao da sam to provedeno vrijeme proživijo nekoliko puta. I dan danas se bojim da ću ugledati brke gospodina Vukašina ujutru kad se probudim, i ajmo sve jovo nanovo. Nevolim se prisećati tog perioda, to je bilo vrijeme mog unutarnjeg otcepljenja od rodne Bosne i učenje životu u jednoj mnogo jebenijoj sredini, gdje sam sazrio i naučio da netreba vjerovat nikome.
Iz doma Golubovića sam izgnan okolnostima koje su zamene i dan danas nerazjašnjena misterija. Samo je jednog jutra došao neki nepoznati čovjek i kazo: „Ajde bagro put podnoge pa na buvljak, ovde ste svoje odslužili.“ Na brzaka sam pristavio sebi jednu sikterušu i zapalio u Pančevo u nadi da ću tamo nać uhljebljenje. Šta je bilo s Golubovićima ne znam, nikada više nisam video nikoga odnji. Na buvljaku sam proveo godine, tu sam dočeko i veliku demokratsku revoluciju. Živio sam od sjećanja i sanjarija o životu kakav bi bio da tog kobnog drugog maja devedesdruge nije šejtan došao po svoje. “Ne daj se Fildžanka. Generacijo moja, ljubavnice…” – mantrao sam dannoć sebi ubradu kao pošašavio i čekao bolje vrijeme.
A onda, jednog jutra punog omorine, dok sam timario svoje već pomalo zahrđale otpornike, lišen svake nade da ću ponovo osjetit onaj stari mladalački napon kako se hrve sanjima, čujem odnekud poznati glas kako žustro motiviše prodavca da spusti moju cijenu govoreć nešto o trudbeništvu, viziji i spermatozoidima, nisam skonto. Ovaj posustaje, prodaje me za uvredljivo sitnu lovu. Ispostavlja se da sam odsrca odabran kao rođendanski poklon za jednog finog gospodina iz dobre kuće, što se odmah videlo potome što je svaki dan telefoniro da se upita s materom i redovno zalivao saksije s fikusima. Gospodin Vojo je bio raspamećen osreće, dobro prjeterujem – nasmejao se, to vam je valjda to. Uglavnom, otoga dana počinje nove era zamene, doba neprekidnog crnačkog rada na podizanju opšteg životnog tonusa moga vlasnika i što je još važnije, utire se put moje političke karijere. Vojo, nesiguran kaki jeste, kod dama popularan nije bio mnogo, al sudbina je tako tela da mu šaka dopadne jedna zemlja na izdahu snaga – Jugoslavija. Tako ja dobijam počasan i odgovoran zadatak služiti poslijednjem predsedniku moje domovine.
Moje društveno korisno djelovanje
Sa Vojom sam živio u slozi i miru. Radio sam kao konj ali nikakvih trzavica nije bilo. Ponekad, u onim noćima kad se mijenja vrijeme pa se čovjek unervozi, nemože zaspat i počnu mu se svakave misli vrzmat po pamjeti, svi oni demoni koje dan zabašuri rutinom, trivijalnostima i obavjezama kao da jedva dočekaju taj prazan hod da povilene i osvete ti se za svo to ućutkivanje, e tada, Vojo uključi video rikorder, pusti Boj na Kosovu i onda obojica gledamo i plačemo naglas kao djeca koju od majčine sise otržu. “Kako se čovjek navikne na izgubljeno ognjište?” – pitao bi me Vojo. Ja mu kažem: “Ne navikne, dobri moj Košto. (tako sam ga zvao ponekad iako je on sa mnom ostajao formalan čak i u trenucima kada bi naslanjao glavu na mene i jecao). Navikneš se samo živjeti s boli.” Tako je među nama vladalo neko prećutno razumevanje iako smo često besjedili otome.
Ipak, nikada nije dozvoljavao da se miješam u njegov posao, bio je jako tvrdoglav i nedotupavan po nekim pitanjima. “Zajebi taj Ustav Vojo, ne može papir silu zaustaviti.” – govorio sam mu. Nije me slušao, odmah bi isukao neke njegove pravne knjižurne, kreno mlatarati njima naokolo i ja bi tu dizo ruke. Nemoš se s intelektualcem nabeđivat, opauči te vokabularom po tintari i džaba ti rezon. Vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu, međutim, nikada mi nije to priznao. Umjesto toga, unjega se uvuklo neko ludlo, načisto je pomjerio pameću i počeo bulaznit i vascjeli dan mrmljati nepovezane riječi, podvarak, kosovo, legitimitet, kavurma – bože me sačuvaj. Ne kažu badava da revolucija jede svoju djecu, samo što je Voju izgleda pojela pa ga povratila i to nanos. Bio je devastiran. Tu smo nas dvojca sve slabije komuncirali i jednostavno se odaljli jedan odrugog.
Kada se Vojo konačno batalio ćorava posla i iselio iz prostorija Vlade, odlučio me je ostavit tamo uz riječi: “Doviđenja, Gospodine Kuvajlo. Hvala Vam na ugostiteljskim uslugama koje ste mi pružili i nadam se ćete i sledećem premijeru služiti vredno i legitimno kao i meni.” Malo su me ove riječi pogodile, pa majka mu stara kao da nikada nismo skupa cmizdrili za izgubljenom djedovinom, kao da je zaboravio nato. “Pozdrav stari”, kazo sam, “Politika je kurva a ti baš i nisi bio neki jebač.” Osmehnuo se i otišao a ja sam ostao u toj kujni čekajuć novog mandatara. Malo sam se razočaro kada su me obavjestili da će to biti Mirko Cvetković, prije svega što pojma nisam imao ko je taj čovjek. Međutim, Mirko ija smo ubrzo postali najbolji jarani, pa mogu čak reći da sam ga zgotivio više nego mog starog Đubra iz Mrkonjića. Po cijeli dan smo nas dvojica kuvali kafe i divanili o svemu i svačemu, igrali se asocjacija, briškula, komentarsali estradu, dobacivali tetkicama, sve u svemu, zajebavali se ko pravi. Kad bi Mirku došo nared neki poslić obaviti, prvo što bi se bilo je da se sav uspaniči i odma viče zamene: Ajmemeni gdje je kuvalo, nema kuvala, gdje je Kuvajlo! a ja ga zajebavam pa se sakrijem iza neke tave dok se sav ne preznoji, jer znalo se, taj nije ništa živo mogao bezmene uraditi. Isto tako i ovo što je prije neki dan bilo po novinama, o javnom dugu, sjećam se kad je to valjalo napraviti, tri noći spavali nismo. Pita mene Mirko jel znam kako se gleda javni dug, treba sračunati, presabrati malo državu, a odakle poć, šta ćemo otpisat? Reko vid budale sam svoj dug otpisuje, ne zajebavaj nego ljepo sjedi i namjesti to da liči na kaki-taki bonitet, valja se uzajmljivat para, nema nas pas za šta ujest. Ni sam neznam šta smo skarabudžili pomješale nam se obojici one silne brojke u glavi, al prođe nekako. I evo sad se neko žali, pa tri dana smo se jebavali satim, oni kažu nevalja, pa gdje ste bili pomoći! Sve u svemu, lijepe sam dane provodio u Vladi, sve dok jednog dana nismo otišli kod Rasima na kavu.
Vrijeme raspleta
Osmi drugi tekuće godine. Sjedimo u kujni kartamo šaha. Četrespet minuta čekam da Mirku padne zastavica, gleda u onu tablu ko riba, našo se u nebranom grožđu, nezna skakač kako se kreće a fali mu drugi figura za odigrat potez. Reko aj zajebi ovo htio bi malo kabal protegnuti ajmo ić Malovićku propitivat govor o pravosuđu dal je nabiflala. Kaže Mirko ajmo bolje kod Rasima, dono pravi pazarski ćevapa ogladnio sam. Ulazimo u kabinet, Rasim sjedi za stolom hasa onaj ćevap šiške mu u somunu, a na polici, kad kratak spoj tad nisam doživio, neću nikad. Fildžanka. Ni trena nisam posumnjao da je to ona, iako joj je drška malo zarđala i prašina utulila njen sjaj. Tu, na toj natkasni, stajala je na korak odmene ista ona šiparica koju sam strasno volio u Sarajevu, sada je gledala umene pomalo umornih očiju iz kojih me je obasjao bljesak koji je pokazivao usplahirenost i radost što me vidi. “Kuvajlo, jes to ti jebo te ćaća da te jebe!” – reče ona. “Otkada moja fildžanka koristi ovakav prostački rječnik”, pomislih. “Ja sam Fildžo moja jedina, ja sam. Nemogu rječima opisati kako se osjećam sada, voltaža mi je skočila na milijun.”- rekoh dršćući kroz suze i smijeh. “Vidiš ove fildžančiće, Kuvajlo?” – upita me ona. “Vidim, ljubavi, prelijep..”, “E pa”, presječe me ona napola rječenice, “Ovaj najstariji je tvoj. Poznaješ li svog sina, Kuvajlo?”. Nisam znao šta da izgovorim. Previše je sve ovo bilo za moje otpornike. Ja imam sina!? Sa Fildžankom! Svijet se prevrno jedno pedeset puta umeni i taman kad sam se prisabrao i osjetio najdublju radost u svom životu, ona me presječe ka budakom. “E vala ćeš alimentaciju ti meni plaćat, bagro srbijanska, sve ove godine si se izvlačio, al sad ću ti naplatiti sa kamatom i to zelenaškom.” Utom sam trenutku ipak doživio kratki spoj, sjećam se samo da sam grčevito držao Mirka za rukav, tresao se kao mahnit i izgubio svijest.
Zaglavio sam kod električara i posle par dana sam došao sebi i počeo presabirat u glavi sve što se dogodilo. Videli smo se poslije toga, pokušavao sam sanjom razgovarati, međutim, to nije bila osoba koju sam ja poznavao. Optuživala me je za sradnju sa četnicima, vidjela je neprijatelja umeni. Zalud sva moja ubijeđivanja i molbe, bilo mi je jasno povratka na staro nema. Rat je učinio svoje. Napustio sam sve i otišao u Futog raditi na mješalci ne bih li svome sinu priuštio pristojan život i obazovanje, iako svjestan da će se u njemu uvijek lomiti dvije struje između kojih je rijeka krvi potekla. Viđam ih retko, sa malim se našalim, pomilujem ga po glavi, sa Fidlžankom razmijenim par riječi oko novaca, platim svoje i to je otprilike to. Duša mi je opustila i na jedvite jade grickam ovo malo života što mi je ostalo, čekajući da smrt dođe i pokupi me utri lijepe. Eto. Aj odo sad stvrdniće mi se malter.
