Legendarne košarkaške utakmice – Domaćica

Istina je da se u Srbiji najviše prati fudbal. Ali to ne znači da Srbija nije zemlja košarke. Fudbal je sport koji prate i najšire mase. I bezuba alkoholičarska bagra ispred diskonta i nafurani klinac huligan, svi oni znaju da Švabo igra do devedesetog minuta i da je Real skup zvezda ali nije ti to tim, jok, tu ti onaj Kristijano peder uzme loptu i…

Basket se prati malo drugačije. Verovatno je prava reč, bolje. U svakom slučaju, Srbija je jedan redak kutak planete, uz recimo Litvaniju i Bolonju, gde se stvarno ne morate puno truditi da nađete lika koji zna da uradi prednju promenu pa roling ili lika koji zna ko je šesti čovek Milvoki Baksa.

A o istoriji ne treba trošiti previše reči. Možemo samo da pređemo na pregled legendarnih košarkaških utakmica sa ovih prostora.

Dečko, tebi su tolika muda da ti se čak i sa pobedničkog postolja vuku po zemlji.

Partizan – Huventud

Prelaz iz osamdesetih u devedesete je bilo doba potpune dominacije Jugoslovena košarkom. U trenutku odigravanja ove utakmice, država koja je već krenula da se raspada ( zbog čega je Partizan bio domaćin u Fuenlabradi, malom gradu u Španiji ) je bila svetski i evropski šampion, srebrna sa Olimpijade u Seulu i sa 5 klupskih šampiona Evrope u poslednjih sedam godina (3 puta Jugoplastika, dva puta Cibona).

Partizan je pobedom nad Huventudom postao 6 YU šampion u 8 godina, treći različiti. Nema puno ljudi u Srbiji koji ne znaju snimak te trojke u poslednjim sekundama. Đorđević, naravno, potencijalno košarkaš sa najvećim mudima ikada. Treba napomenuti da je ta Saletova trojka, ipak malo potisla iz svesti i fantastičnih Danilovićevih 25 poena u tom meču.

Jugoslavija – Amerika

Prvu titulu svetskog prvaka, Jugoslavija je osvojila na svom terenu, 1970. godine.

Prvenstvo je bilo čudno organizovano, igrala se neka mini liga zapravo, između Jugoslavije, Brazila (završio drugi), Amerike, Sovjetskog Saveza, Italije, Čehoslovačke i Urugvaja.

Šampionski planovi Sovjetskog Saveza, predvođenog moćnim Sergejom Belovim, prvim inostranim igračem u američkoj kući slavnih, porušeni su porazima od Brazila i Amerike. Mi smo u meču sa Amerikom imali meč loptu sa prvo mesto i uspeli smo da u ljubljanskom Tivoliju pobedimo sa 70-63.

Najbolji, kao i na celom prvenstvu, bio je Krešimir Ćosić sa 15 poena. Sve su pratili još i Skansi, Šolman, Plećaš, Duci Simonović…

Jugoslavija – Litvanija

Možda i najlegendarnija košarkaška utakmica za nas. Finale Evropskog prvenstva 1995.

Verovatno finale velikog košarkaškog takmičenja sa najviše tenzije ikada, bilo je odigrano između dve nove zemlje. Jugoslavija je nosila i dalje staro ime ali je sada to bio zapravo srpski tim, a Litvanija je bila sveže izašla iz decenijskog pripadanja Sovjetskom Savezu, koje im se nikada nije preterano sviđalo.

Susrela su se dva opaka tima. Sa jedne strane, Divac, Đorđević, Danilović, Paspalj, Zoran Savić, Rebrača… sa druge Sabonis, Marčulionis, Karnišovas, Štombergas.

Litvanci su u polufinalu već odigrali jedan veliki plus poena meč, izbacivši Hrvate 90-80 a SRJ je u drugom, tvrdom polufinalu izbacila domaćine Grke sa 60-52. Garavima se to nije baš svidelo pa su zanemarivši toliko proklamovane priče o pravoslavnom bratstvu naših naroda, kao pobesneli navijali celu utakmicu za Litvance, koji pravoslavce uglavnom vide kao šizmatike koje treba tretirati strujom i vodom.

Utakmicu je obeležio, naravno, Đorđević sa 41 poenom, trojke 9/12. I Litvanci su odigrali sjajan meč ali su na sve bacili ljagu, užasnim, jadničkim ponašanjem tokom cele utakmice sa kulminacijom kada nisu hteli da se vrate na teren posle jednog tajm-auta, nezadovoljni sudijskim odlukama.

O politici i nacionalnoj problematici uglavnom ne treba patetisati ali te noći u Atini smo zaista bili sami protiv svih. Protiv ostrašćenih Litvanaca, protiv gadnih Grka u hali, a sve je začinila reprezentacija Hrvatske, istupanjem sa podijuma kada su se primale medalje. Ali ostaće zapisana, na svoj način, najveća pobeda srpskog sporta ikada.

Crvena Zvezda – Meš Verona

Crvena Zvezda kaska iza Partizana kada je u pitanju košarka i na nacionalnom i na internacionalnom planu. Međutim, krajem devedesetih je bilo poslednje doba stvarno jake Zvezde u basketu.

Tada je osvojenja poslednja titula, 98. i zabeleženi poslednji nastupi u Evroligi. Duel sa Veronom nije bio evroligaški duel već finale Kupa Radivoja Koraća, preteče današnjeg Evrokupa, odnosno Kupa Uefa košarke.

Zvezda je tada imala tim, koji bi sadašnjem navijaču crveno – belih izgledao i pomalo nestvarno. Milenko Topić, Rakočević, Jovo Stanojević, Radmanović, Bolić… Finale se igralo u dvomeču. Prvi meč je Zvezda dobila u Italiji sa 6 razlike.

Niko u punom Pioniru, krcatom gradu koji je čekao ipak evropski trofej, nije mogao da očekuje da će Zvezda da se stisne, uplaši od trofeja i pusti žabarima da uzmu pobedu od 9 razlike koja im je bila dovoljna za pobedu u konačnom skoru. Još koju godinu se igrala Evroliga, prilično užasno, a onda ide slobodni pad koji traje do danas i rezultira Filipom Čovićem kao prvim plejom ekipe.

Jugoslavija – Amerika

Drugi duel nas i Amera na ovoj listi je četvrtfinale Svetskog prvenstva u Americi, 2002. godine.

Ameri su odlučili da za prvenstvo u svojoj zemlji malo pokažu sa čime raspolažu. Nije to bio najjači tim koji su mogli da pošalju, svakako. Ali je bio jak tim. Nije bila sprdnja. Bodiroga, Divac, Stojaković, za koga kao da ne primećujemo dovoljno da je čovek osvojio svetsko i evropsko sa reprezentacijom, Gurović i ostali, su protiv sebe imali : Pola Pirsa, Redži Milera, Džermejna O’ Nila, Andre Milera, Bena Valasa, Eltona Brenda, Finlija, Berona Dejvisa, Šona Meriona… dakle, vrlo ozbiljnu ekipu.

Ali, u utakmici na nož, mi smo više želeli pobedu i bili smo dovoljno dobar sastav da nas napaljene može dobiti samo najjači tim koji Ameri pošalju. Posle 81-78, sećam se Vladana Tegeltije koji je malo debilisao po hali, ispitivajući neke crnce domare da li znaju kada Amerika igra utakmicu za plasman od 5. do 8. mesta i Redži Milera koji je jedini prišao da se pozdravi sa našim košarkašima, polu – nevoljno dovukavši i Eltona Brenda sa sobom. Mi smo pošle toga otišli do finala, pobede nad Argentinom i do sada, poslednje titule svetskog šampiona.

Srbija – Španija

Za kraj, malo podrške sadašnjosti. Jer nemamo samo sjajnu prošlost. Imamo i dobru sadašnjost.

Znam, znam, Teodosić je majmun, nariva se skanije i ne zna šta radi, Savanović pička, puni Partizan sa Turcima a ne može da ubode koš za svoju zemlju, Duda Ivković, trener koji je doveo raspadnuti Olimpijakos do Evrolige, je senilni deda… poznat mi je fascinantni srpski skil da se u roku od 6  sekundi posereš po svemu mogućem u univerzumu, bez da trepneš.

Posle Evrobasketa 2009. i srebrne medalje, dugo čekane medalje, velike medalje,  sa klincima, došlo je to svetsko u Turskoj. Sve je išlo kul, nadovezivala se priča na to evropsko srebro.

Izbačeni Hrvati tesno u osmini finala i onda kakva utakmica protiv Španije, jedna od onih utakmica gde se pravi Sale Đorđević. Cela utakmica, kidanje sa Španijom za koju se jedino smatralo da iole može parirati Amerikancima koji su odlučili da nema zajebavanja i spakovali Durantulu, Vestbruka i Rouza u prestonicu omiljenog serijskog lika u Srba.

89 – 89, Teodosić razvlači poslednji napad i onda ide taj momenat, trojka sa osam i po metara. Da se izbaci drugi favorit turnira, prvi ako se ne računaju ekipe čiji igrači jedu steroide za doručak. I onda sledi to polufinale sa Turskom, smrdljiva, očita krađa tokom cele utakmice i ovom timu se ne dozvoljava da igra finale. Ostaje veliko pitanje, da li je ovaj turski zulum bio možda i presudan da se ova generacija ne razvije u dominantnu. Ja se nadam da će me već na sledećem velikom takmičenju demantovati.