Survivor specijal: Sveti Nikola kroz 8 faza

Prije svega, da bi se pravilno vladali na slavi, moramo imati izvjesno iskustvo. Pa da se potsjetimo faza po kojima se odvija ta čudesna svetkovina: ujutro ustaneš zjelo rano, okupaš se (ako već nisi sinoć) obriješ, počešljaš kosu, opereš zube kružnim pokretima, odrežeš nokte (i na nogama, iako taj dan ne ideš na bazen), čak se i naparfemišeš parfemom (nekakvo džambo pakovanje u obliku broja jedan) kojeg si dobio u vrijeme dok si slavio rođendane. Obučeš slavsku, kariranu košulju (onu koju si dobio od snajice koja je tad radila u butiku). Još ne doručkuješ i fizički si spreman.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]slava u ideji[/typography]

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 1[/typography] : Sa lakom nervozom ulaziš u vrelu kuću, iz koje te zapljusne nikoljdanski miris žurbe, dima, nekih baba što kao kornjače izviruju iz kujine. Nazivaš brzo pomozbog, baka zapomaže što si se izuo vani, meće mi nekakve priglavke na noge, kuka kako joj nabijam tlak kesama koje nosim svaki put (miloštvom, koja se inače sastoji od najjeftinijeg vina sa plutanim čepom, dvaes deka kafe, nekakvim polujestivim keksom kojeg moraš da jedeš samo kad imaš proliv i sokom u tetrepaku sa 25 posto gratisa). I ušao sam, one babe iz kujine mi govore da sam lijep, prava momčina, pitaju me pitanja koja mi ukazuju na to, da me poznaju bolje nego što poznajem sam sebe. Uglavnom vičem “dobro” i jurim ka mein stejdžu, stolu za kojem već sjede gosti (koji se u trenu kad ulazi novi kolač ućute). Vičem stidljivo “dobar dan svima” a djeda me već privukao svojim kvrgavim rukama, pa se cjelivamo u svijetle obraze. Nakon toga dolazi moj dobri ujko, najbolji čovjek na svijetu (još smo u našoj čudnoj porodici i vršnjaci). Sjedam, kao pravi gost na stolicu, a ne na klupicu.

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 2[/typography] : Ljudi (muškarci) za stolom manje pitaju, više ćute, njima je dovoljno reći da si jedva stigao od gužve u busu i da se već dva auta nalaze u jarcima pored puta. Stiže prva rakijica, da se zgriješ i malo smanjiš juvenilnu anksioznost. Odmah se puni druga, svijeća se pali, svi poslušno i lako ustaju. Ujko i ja se gurkamo, veselo iščekujući ovogodišnje djedove improvizacije kada dođe do riječi tipa: “jedinorodni, jednosuštni, mirlikijski…” koje nagradimo cijeđenjem smijeha kroz nos (a mlađi rođaci izlijeću iz sobe kao da će povraćati). Onda ide, ukrštanje čašica, baka upada iz drugog plana sa tamjanom, okretanje kolača, kruženje koljiva i sve u svemu, od tog obreda, prosječnom Srbinu bude najdraže kada djed raširi ruke kao da će skočiti pljoske i izgovori magičnu formulu: “e sad se prekrstite i možete sjesti”. Sjeli smo.

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 3[/typography] : Bakica dolijeće sa vagonom posne hrane (ko mrsi za sv. Nikolaja bolje da ne slavi!) i sto se kao u ubrzanom filmu ispunjava šaranom, oslićem, mladom sabljarkom, pastrkom, spužvabobom, čarobnim, gnječenim, na tavče – pasuljom, krompir salatom, piturinama, salatama, uz svo brižno primjećivanje da će mi biti daleko paprike (iako svojim dugim, neradničkim rukama mogu da dohvatim i treći tanjir sa parikama od sebe). Dugački sto postaje tijesan, prostor se pravi na uštrb korpe za hljeb, tanjiri se bukvalno oslanjaju jedan na drugi. Popio si drugu rakijicu, a u trenutku nepažnje dosuta ti je još jedna “da ne bude prazna.” Dobro znaš da poslije te treće, stvari više nikad neće biti iste. Al popiješ je, gdje ćeš djeda odbiti, ali za svaki slučaj je okreneš naopako i drziš je na oku.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]slava u praksi: jedni drugima na glavi[/typography]

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 4[/typography] : Počinje priča. Naivna, šuplja. Gosti uvažavaju tuđe mišljenje. Uglavnom taktično ispitivanje snaga epizodama tipa: političari govna, ljekari smećari, popovi grabežljivi, Zvezda bi uzela šampionat da ima više derbija i slično. Naručujem gemišt, slava je ne mogu podrigivati od silnih klipara. Popio sam dva odjednom. Sjedoše kao „sprajt.“ Treći se pravi, prvo voda pa vino naravno, iako to nema nikavke veze. Pogotovo na slavi.

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 5[/typography] : Neko sasvim neoprezno spomene Jugoslaviju. Sto već tada izgleda kao maketa bitke na Sutjesci. Jedni uzdišu za boljim životom za vrijeme Tita (jest bio lopov i nas je sjebao, al imali smo sve), a drugi reže na Tita i kukaju što su Dražu na Jalti (ili Teheranu) izjebala engleska gospoda. Zakuvalo se nema šta, kao da su svi spremno čekali samo taj trenutak. Poslije litar gemišta osjetiš da je došlo i tvojih pet minuta. Čuješ sebe kako se dereš sa odgovorima na pitanja koje niko nije postavljao.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]i njemu se smrčilo od faze “Jugoslavija”[/typography]

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 6[/typography] : Poslije dva litra gemišta, rat za stolom (koji se prekida ulaskom nove zbunjene pridošlice koju svi sa mržnjom u očima presjecaju pogledima, pogotovo ako je doveo curu/momka koja čestita djedu i za koje baka ponavlja svoju radnju iz faze 3.) već te manje zanima. Kreneš da se prisjećaš svih 220 žena koje si volio u životu (od tog broja njih 210 sretnih, trijeznih i svijesnih te glatko s prezrenjem odbilo, a ovih deset se zajebalo, ali su kasnije ipak došle sebi). Tada već lagano zidovi sobe dobiju male točkiće pa krenu da ugodno i umjereno klize.

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 7[/typography] : Nakon tri litra gembaća, sjetiš se (opet prekasno) da gemišt ipak nije sprajt. Ujak ima četiri brižna oka koja se nakon dužeg fiksiranja pogleda ipak svode na uobičajen broj. Tada se uspaničim, svi znaju da si opet pjan, ali fazon je da glumiš što trijezniju osobu. Izbjegavaš višesložne riječi, mrziš da uopšte pričaš, jer pričaš sa nepotrebnim osmjehom od uha do uha. Tad i ti mrziš iz dna duše pridošlicu sa svojim momkom/curom koji te zagledaju svojim krupnim, trijeznim okicama kao da si albino kit, a traže odgovor na pitanja metafizičke prirode tipa „šta ima kod tebe.“ Jebiga – evo – ništ. Pogled pokušavam održati što duže na celofanu jeftinih cigara da bih izgledao zamišljen i normalan. Onda me neki samoubica (koji traži čep guzici) pita i za curu…

[typography font=”Reenie Beanie” size=”49″ size_format=”px”]FAZA 8[/typography] : Ne sjećam se tačno zašto, ali lijepo sam zamoljen da se odmorim u spavaćoj sobi. I tako svaljen na tuđim jaknama, dok se naizmjenično vrti plafon i mrak, privodi se kraju još jedna divna srpsko-pravoslavna svečanost. Iz prostorije sa gostima čuje se isprekidan glas prepun iskidanih misli, lokalne seoske pjandure koja će ostati do duboku noć, dok djed kunja kraj njega, jer mu je žao da gosta sa slave istjera.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]faza nesvesti: da li bi i ti isukao flomaster?[/typography]

Prođe i Nikoljdan da o svetom Nikoli niko i ne pomisli. Srećna krsna slava domaćine! Živjeli (na eks)!

Tekst poslao čitalac Danijel Mihić. Ako misliš da si i ti ekspert u nečemu – varaš se, negde postoji diplomirani filozof bez posla koji je u tome još više ekspert. Ali pošalji nam tekst na mejl redakcije ili u inboks našeg fenpejdža. Najbolje objavljujemo.