Teorija velikog fijaska
Sve veze su navodno zasnovane na kompromisima i zahtijevaju mnogo rada i odricanja. Kako nisam želio da mi veza liči na rad u rudniku, odlučio sam biti Najbolji Dečko Na Svijetu. Svoju bolju polovicu nisam zamarao odlascima na utakmice, gledanjem filmova „u kojima se samo puno priča“, izlascima na koncerte „vrlo čudne glazbe“, posjetom skate contestima i sličnim stvarima koje bi mi mogle, možda, slučajno, nekako priuštiti zadovoljstvo. Plan je funkcionirao gotovo besprijekorno sve do prošlog vikenda te nisam bio lancima odvlačen na obiteljska okupljanja, gledanja romantičnih komedija i trač-partije. Međutim, tada je Najbolja polovica otkrila kako se u gradu održava sci-fi konvencija koju bi bilo zabavno posjetiti pošto će biti i znanstvenih predavanja, što bi nam trebalo biti zanimljivo kao mladim intelektualcima.
Uživljen u svoju ulogu Najboljeg Dečka Na Svijetu, odlučio sam prihvatiti poziv i krenuti na svoj prvi „con“. Kako smo se približavali lokaciji, obuzimao me čudan osjećaj. Očekivao sam vidjeti more ljudi u crnim majicama na Nightwish, Ammon Amarth, Final Fantasy, Tolkiena ili Akiru, no ono što me dočekalo je izgledalo kao grozničavi, halucinirajući san ‘comic book guya’ iz Simpsona. Djevojke s kečkama odjevene u mornarska odijela i minice, muškarci prerušeni u srednjovjekovne kraljeve s pet-metarskim baršunastim plaštevima, cijeli ‘cast list’ Star Warsa, vitezovi koji se gorljivo mačuju i Anđeo video-igara. Potonji momak sam je samcat klizio konvencijom gracioznošću svojstvenom jedino anđelima, i blagim, sveznajućim smiješkom kojim nam je davao do znanja kako je sve u redu i da je potrebno tek da sve svoje brige prepustimo njemu.
Kad je došlo vrijeme za prvo interesantno predavanje, Najbolja polovica me nježno i tješeći izvukla iz fetalne poze s poda toaleta te otpratila do predavaonice držeći me za ruku. Doktor fizike koji je držao predavanje bio je vješt govornik i potrudio se da se i mi laici osjetimo uključenima i shvatimo poentu priče. U izlaganju je koristio i mnogo referenci iz popularne kulture, pa je tako u jednom momentu rekao „…zasigurno ste svi gledali Star Trek“, na što sam Najboljoj polovici došapnuo kako nisam u životu pogledao ni minutu te serije. Međutim, zaboravio sam kako je moja vještina šaptanja praktički nepostojeća pošto sam dvometarski krkan veličine omanjeg ormara. Na sreću, tome su me podsjetili bijesni pogledi cijele predavaonice koja je naglo zapala u grobnu tišinu. Predavač je molio asistenta vode i šećera pridržavajući se za projektor, djevojke su problijedjele, oči su se stisnule, obrve nakostriješile, akne napuhale, kutovi usana napunili pjenom, a u daljini se čuo prepoznatljiv zvuk oštrenja sječiva. Prije nego je situacija eskalirala, Najbolja polovica i ja skliznuli smo sa svojih mjesta te puzeći između sjedala, rekreirajući katarzičnu scenu iz „Shawshank Redemptiona“, izmigoljili do vrata predavaonice na koja bijesna masa još nije stigla staviti trupce da onemogući izlaz.
Pošto smo došli do zraka, odlučili smo promijeniti odjeću, jer bijesna masa je raštrkana lutala hodnicima tražeći „ogromnog kretena i djevojku s naočalama“. Najbolja polovica je u Cluseaovskoj maniri naočale bacila u smeće, dok sam ja za svako uho zataknuo dva lista glumeći hodajuća stabla iz Gospodara Prstenova. Naručujući pivo prerušen do neprepoznatljivosti i gledajući Najbolju polovicu kako poput krtice pokušava pronaći slobodan stol, osjetio sam blago tapšanje po ramenu uz prijeteći glas. „Daj mi svoju naljepnicu“, govorio je misteriozni čovjek zastrašujuće dubokog glasa, „daj mi sve koje imaš!“. U naletu hrabrosti, razmišljajući kako ću uspjeti završiti opljačkan na sci-fi konvenciji, okrenuo sam se k misterioznom glasu. Ispred mene je stajao mladić od svojih 200 kg, ošišan na „padelicu“, u krznenim speedo gaćicama, Uggs čizmama i tregerima koji mu taktički prekrivaju bradavice. Prije nego sam stigao išta progovoriti, brišući graške znoja s čela, gorostas je nastavio: „Prijatelju, ovdje se održava natjecanje za najbolji kostim i svi posjetioci su dobili nekoliko naljepnica da ih udjele onima za koje smatraju da su najbolje prerušeni. Znam da sam pomalo napadan, ali cijenio bih kada bi moj kostim He-Mana počastio jednom od svojih naljepnica“. Sve mi se zacrnilo. Slijedeće čega se sjećam je kako otvaram oči s glavom u krilu Najbolje polovice, dok mi plavokosi gospodar svemira hladi prekuhani mozak koristeći krzneno donje rublje kao lepezu.
Kako bih polako došao k sebi, slabim sam korakom teturao k izlazu, oslanjajući se pritom na zidove dvorane iz koje su dopirali životinjski krici igrača roleplay igara u agoniji. Nejakim rukama pripalio sam cigaru, a pogled mi je pao na jednostavni plakat otisnut na A4 papiru, kojim „obitelj slabog financijskog stanja moli dobre ljude da im doniraju robu za djecu ili školski pribor“. „Nije ni čudo da su slabog financijskog stanja“, prosiktao je glasić posjetitelja konvencije na klupici do moje, „pa i oglas su napisali u comic sansu!“. Još blago izbezumljen informatičkim fašizmom, odšetao sam od klupice, da bih par koraka dalje sreo dva mladića u kostimima izrazito velikih ušiju kako razmjenjuju alkoholizirane izraze ljubavi. „Nikad nisam mislio da ću pronaći nekoga s kime ću moći pričati o svojim omiljenim board igrama“, olakšao je dušu prvi, dok je drugi potvrdno klimao glavom suzdržavajući suze. Iz zadubljenosti u svoj prvi potencijalni live action gay porn show trznuo me zvuk SMS poruke. Najbolja polovica me obavijestila kako je srela prijateljicu te će iduće predavanje pohoditi sama. Sledila mi se krv u žilama. Pokušao sam vrištati, no nisam imao glasa. Ostavljen sam na pustopoljini, a izvidnice koje su nas tražile za linč radi sumnjivih izjava o Star Treku još su kružile parkingom dvorane. Morao sam se utopiti u masu.
Pridružio sam se koloni dugokosih muškaraca koji su zveketali košuljama ispletenim od lanaca. Kako ću kasnije saznati, postati ću član bratstva Svetog Vida i vrijeme mi je za obrednu borbu mačevima. Izvukli su me na pozornicu s ostalim novacima i u svrhu inauguraciju u ruke mi tutnuli mač koji je težio kao prosječni osnovnoškolac. Vrlo brzo sam shvatio kako je za inauguraciju potrebno svladati tri starija člana bratstva. Moram se pohvaliti kako je prvi dvoboj protekao sjajno. U smrtnom strahu sam ispustio krik od kojeg se lede žile i žmireći zamahnuo mačem. Kada sam ponovno otvorio kapke, protivnikov mač bio je izbijen iz njegovih ruku, a masa je gromoglasno urlikala u znak odobravanja. Prije nego sam se sabrao i smirio ruke koje su nekontrolirano drhtale, ogromni bradonja me ponovno gurnuo na pozornicu. Idući starješina imao je impresivnu bradu spletenu u pletenice. Kada me ugledao oči su mu zabljesnule, a usta se razvukla u širok i prijazan osmijeh: „Andrej?! Bože, nikada ne bih rekao da ću tebe sresti na ovakvoj konvenciji! S kim si došao? Otkad ti pratiš znanstv…“. Proboo sam ga mačem. Bez imalo milosti. Učinio sam mu uslugu, ovako prijateljski nastrojen ionako ne bi dugo opstao u bratstvu.
„Nije loš…za jedno drvo“, šaputali su ostali novaci, vješto zavarani mojom krinkom, dok su mi djeve u dugim i dekoltiranim haljama dobacivale sramežljive osmijehe. Oporavljen od prvotnog šoka i pun adrenalina, iza pozornice sam počeo s vježbama. Gotovo sam srastao s mačem s kojega se sada već slijevala krv protivnika. Niti treći protivnik nije mi predstavljao prevelik problem (ostao je bez šake), a krvoločni zanos natjerao me da skočim na miks-pult s kojega su najavljivali borbe i riješim se najavljivača (ubod u slezenu), kao i dvojice čuvara koji su mu priskočili u pomoć (presječeni vrat i potkoljenica). Ostao sam jedan na jedan s vođom bratstva, kojega sam razoružanog na podu tjerao da moli za svoj život prije nego sam ga dekapitirao.
Proslavljen i inauguriran kao novi vođa bratstva Svetog Vida, naredio sam da me na nosiljkama odvedu k Najboljoj polovici. Uperivši svoj izbezumljeni pogled u moj tron koji je počivao na leđima šestorice kršnih ratnika, inače studenata elektrotehnike, dobacila je:
– „Čuj, prijateljica mi organizira znanstveni kviz i fali joj jedan natjecatelj. Netko je otkazao u
posljednji trenutak…“
– „Tiho, ženo! Kako se to obraćaš vođi?“
– „Andrej, ne seri, nego se prijavi. Radi mene. Obećala sam joj pomoći.“
– „Zahtjev je odbijen. Moje bratstvo me treba na svom pohodu. Danas – ova dvorana. Sutra –
vojvodstvo Svetog Vida sve do Kazahstana!“
– „A, daj…molim te! Tako si pametan, odlično bi ti išao kviz!“
– „Ne ulizuj mi se! I nisam pametan, samo imam dobro pamćenje…“
– „Pa da!“
– „…ali za nogometne transfere i opskurne repere. Ne za znanost.“
– „Ok, onda neka ti to pamćenje posluži da se tamo 2018. godine prisjetiš kad si zadnji put
svršio u nešto što nije šaka!!!!“
Poražen i ponižen, ali još uvijek u svečanoj odori vođe bratstva, sjeo sam u klupicu daleko premalu za nekog moje veličine i pripremio pisaljku. Ispunjavajući pitanja koje su ljubazne hostese podijelile svim takmičarima, po glavi sam vrtio planove o kažnjavanju Najbolje polovice. Od sada nema više razumijevanja! Nema Najboljeg Dečka Na Svijetu! Od sada ću je voditi na svaku utakmicu B momčadi Rijeke, ići će sa mnom na svako skate natjecanje, odvući ću je na sve nastupe makedonskih tribute bendova Smithsa, a sve ću to začiniti i maratonom Bergmanovih ranijih radova. U crno bijelom!
Kad je bijes ponešto popustio, shvatio sam da sam kviz riješio sasvim pristojno. Opće znanje je bilo dovoljno da zauzmem treće mjesto. Sav ponosan, krenuo sam se pohvaliti Najboljoj polovici svojim znanstvenim dostignućem i priupitati je bih li to mogao navesti u svoj životopis, kada me zaustavio tihi glas. „Pssst!! Dođi…“, začulo se iz mraka koji se nadvijao nad krajem hodnika u kojem sam stajao. „Nemaš se čega bojati. Hajde…dođi“. Lakovjerno sam se uputio u smjeru iz kojega je dopirao glas, no čim sam zakoračio u tamu – mala, ali jaka ruka me uhvatila oko vrata i pribila uza zid. Ulovljen sam na iznenađenje.
– „Da čujem – tko si ti i što ovdje radiš?“, bio je to Anđeo video-igara.
– „Samo sam posjetitelj…“
– „Ne prodaji mi te priče! Otkud ti na kvizu i tko te poslao?“
– „Ja zbilja ne…“
– „Učim za ovaj kviz od prošle godine, poznajem sve natjecatelje i znam forte svakog
igrača! Da sam dosegnuo postolje, dobio bih promaknuće u svojoj agenciji!“
– „Agenciji?“
– „Tiho, budalo! Tko zna tko nas sluša! Daj mi jedan dobar razlog da te ne likvidiram, sada i
ovdje!“
– „Pa, ako me pustiš, mogao bih biti jedini posjetitelj ove konvencije koji će imati snošaj prije
2018. godine…“
– „O-ho! Velike riječi! Ne znam je li to dovoljno da te poštedim, ali idućih nekoliko minuta ću
se praviti da te ne vidim i nadam se da te i neću više vidjeti ovdje. Nikada!“
Nije mi morao dva puta reći. U mahnitom trku izletio sam iz hodnika u predvorje. Zgrabio sam Najbolju polovicu za ruku i provukli smo se kroz ventilacijski otvor toaleta. Nismo stajali s trkom sve do kuće. Polako smo se popeli do našeg stana dok je moj mač bratstva i dalje klepetao po stubištu nebodera, a potom se premoreni uvalili na kauč. Bilo je već gotovo dva ujutro. Upalili smo TV na kojem su se prikazivale reprize u noćnom programu. Upravo je bio red za Teoriju Velikog Praska. Zamračilo mi se pred očima.
Od sinoć naše domaćinstvo ne posjeduje TV prijamnik.
Tekst poslao čitalac Fors. Ako si i ti ustaša, četnik, balija, partizan, komita ili Dejan Pantelić, pošalji uradak na fan pejdž.
